Kako je zapošljavanje od motora rasta postalo klip u točkovima srpske privrede?
Bolji posaoInvesticijeIzdvajamoPoslovanjeSrbija
22.11.2026 08:01 Autor: Jelena Stjepanović 0

Deceniju unazad srpska ekonomija je svoju ekspanziju gradila po relativno jednostavnom i predvidivom receptu koji je podrazumevao privlačenje stranih direktnih investicija, otvaranje novih pogona i masovno zapošljavanje radne snage koja je godinama čekala na evidenciji Nacionalne službe.
Takav model je donosio opipljive rezultate sve dok je na tržištu rada postojao višak slobodnih ruku spremnih da preuzmu poslove u prerađivačkoj industriji, trgovini, građevinarstvu i uslužnim delatnostima.
Da je taj model iscrpljen potvrđuje i poslednja analiza objavljena u novembarskom Izveštaju o inflaciji Narodne banke Srbije (NBS), koja je obuhvatila procenu kretanja bruto dodate vrednosti tokom poslednjih 11 godina, a koja pokazuje da je dosadašnji model iscrpljen i da se domaća privreda nalazi na istorijskoj vododelnici.
U uslovima sve izraženijih negativnih demografskih trendova, koji se ogledaju u kontinuiranom smanjenju broja stanovnika i ubrzanom starenju radno aktivne populacije, prostor za dalji rast ekonomske aktivnosti kroz povećanje broja zaposlenih je u potpunosti nestao.
U poslednje dve godine zaposlenost je, čak, davala negativan doprinos rastu bruto dodate vrednosti, pokazuju podaci.
Kada se dinamika bruto dodate vrednosti u periodu od 2015. do 2025. godine razloži na njene osnovne činioce, postaje potpuno jasno kako se menjao krvotok srpske ekonomije.
U celom posmatranom jedanaestogodišnjem razdoblju prosečna godišnja stopa rasta bruto dodate vrednosti iznosila je tri i po procenta, pri čemu je taj rezultat u najvećoj meri bio posledica rasta ukupne zaposlenosti, dok su rast produktivnosti unutar pojedinačnih delatnosti i prelazak radnika iz manje produktivnih u produktivnije sektore imali sporednu, iako pozitivnu ulogu.

U pretkriznim godinama, od 2015. do 2019, kada je prosečan rast iznosio 3,7 odsto, čak 2,6 procentnih poena tog rasta dolazilo je isključivo od novog zapošljavanja, dok je ukupna produktivnost rada doprinosila sa skromnih 1,2 procentna poena.
Slična matrica održala se i tokom turbulentnih godina obeleženih pandemijom virusa korona i izbijanjem sukoba u Ukrajini između 2020. i 2022. godine, kada je država izdašnim paketima pomoći uspevala da očuva radna mesta i održi postojeću strukturu privrednog rasta.
Pravi tektonski poremećaj u strukturi rasta nastupa tek u periodu od 2023. do 2025. godine, kada srpska privreda počinje da oseća posledice približavanja punoj zaposlenosti.
Iako su 2023. i 2024. godina donele snažan rast bruto dodate vrednosti od 4,2 odsto, nadmašivši čak i pretkrizni prosek, a prošla i osetno usporavanje na 1,7 odsto usled globalne neizvesnosti, pada poverenja investitora i unutrašnjih društvenih previranja, zajednički imenitelj čitavog tog trogodišnjeg ciklusa jeste naglo slabljenje doprinosa zapošljavanja.
Umesto otvaranja novih radnih mesta kao glavnog pokretača, primat preuzima rast produktivnosti unutar samih sektora. Potvrda da nije reč o prolaznoj anomaliji već o novoj ekonomskoj realnosti stigla je već u prvom tromesečju 2026. godine, kada je zabeležen rast bruto dodate vrednosti od 3,4 odsto.

Taj rezultat je gotovo u potpunosti ostvaren zahvaljujući rastu produktivnosti unutar pojedinačnih delatnosti, dok je prelazak radnika u produktivnije sektore dodao pola procentnog poena, a doprinos ukupne zaposlenosti po prvi put zašao u negativnu zonu od minus 0,3 procentna poena.
Dublji pogled u strukturu po pojedinačnim granama privrede otkriva koliko su se uslovi poslovanja promenili za domaće kompanije i strane investitore.
Tokom pretkriznog perioda motor rasta bile su ostale uslužne delatnosti, koje obuhvataju širok spektar od informacionih tehnologija i finansija do državne uprave, zdravstva i obrazovanja, doprinoseći ukupnom rastu sa 1,3 procentna poena, pri čemu je dominantan izvor bilo upravo zapošljavanje.
Odmah iza njih stajali su trgovina, saobraćaj i ugostiteljstvo sa doprinosom od 1,2 procentna poena, gde je ipak od samog početka važnu ulogu igralo podizanje efikasnosti unutar samih preduzeća, dok su građevinarstvo i industrija rasli sporije i oslanjali se na uvođenje nove radne snage u proizvodne hale.
Pandemijske godine su privremeno promešale karte, pa su trgovina i ugostiteljstvo prepolovili svoj doprinos usled zatvaranja i ograničenja kretanja, poljoprivreda je potonula u minus zbog pada produktivnosti, dok su usluge i industrija uspeli da ubrzaju i već tada nagoveste da će u godinama koje dolaze upravo tehnološko unapređenje procesa biti presudno za opstanak na tržištu.

U poslednje tri godine ova transformacija je postala vidljiva golim okom u gotovo svim ključnim stubovima srpske ekonomije. Uslužni sektor je dodatno učvrstio svoju poziciju glavnog generatora rasta sa doprinosom od 1,8 procentnih poena, ali se unutar njega dogodio snažan zaokret ka višim fazama dodate vrednosti, pa su rast produktivnosti unutar samih firmi i migracija kadrova ka bolje plaćenim i tehnološki naprednijim uslugama zajedno nadmašili efekat novog zapošljavanja.
Još dramatičniji preokret zabeležen je u sektoru trgovine, saobraćaja i ugostiteljstva, gde je doprinos zapošljavanja pao na zanemarljivih 0,2 procentna poena, dok je skoro celokupan rast ovog sektora proistekao iz bolje organizacije rada, digitalizacije i efikasnijeg poslovanja.
Ipak, najilustrativniji primer promenjenih okolnosti predstavlja domaća industrija, u kojoj je doprinos zapošljavanja postao blago negativan, što znači da fabrike u Srbiji danas ostvaruju rast proizvodnje i dodate vrednosti sa manjim brojem radnika nego ranije, oslanjajući se isključivo na automatizaciju, savremenije mašine i podizanje učinka po zaposlenom.
Ovi podaci predstavljaju ozbiljno upozorenje i jasan putokaz za kreatore ekonomske politike, ali i za celokupnu poslovnu zajednicu u Srbiji. Strategija privlačenja investicija koje počivaju na radno intenzivnim delatnostima i niskim troškovima rada definitivno pripada prošlosti, jer na domaćem tržištu više nema ni radnika koji bi popunili takve pogone, niti ekonomskog opravdanja za održavanje niske produktivnosti.
Ukoliko Srbija želi da zadrži stope privrednog rasta iznad tri ili četiri procenta godišnje i nastavi proces približavanja evropskom životnom standardu, fokus se mora pomeriti sa kvantiteta na kvalitet radnih mesta.
Pročitajte još:
To podrazumeva snažnije podsticanje ulaganja u istraživanje i razvoj, bržu primenu veštačke inteligencije i automatizacije u domaćim malim i srednjim preduzećima, kao i reformu obrazovnog sistema koja će omogućiti bržu prekvalifikaciju i prelazak radne snage iz tradicionalnih, niskoproduktivnih grana u moderne sektore sa visokom dodatom vrednošću.
U godinama koje dolaze svaka kompanija u Srbiji suočiće se sa istom jednačinom uspeha, u kojoj rast plata i profita neće zavisiti od veličine kolektiva, već isključivo od sposobnosti da se sa postojećim resursima i ljudima stvori neuporedivo veća vrednost nego juče.
Pročitajte i prvi deo našeg istraživanja: Sve ranjivosti srpske privrede u 2027: Inflacija i rast BDP-a između rata i EXPO-a















Nema komentara. Budite prvi koji će ostaviti komentar.